I tako krećem na put. Poznato uzbuđenje mi obuzima tijelo kao i uvijek kad pomislim na miris ceste. Priznajem…ovisna sam o tom osjećaju što se uvukao duboko u mene i taložio godinama putovanja. Ovaj put ne idem daleko…ali ni ne moram. Bitno je da se krećem…upijam..učim i iznenađujem se…i upravo radi ovoga potonjeg odlučila sam, tako, predstaviti vam njezinu Raznolikost- Albaniju!
Već mi je četvrti put da posjećujem ovu predivnu i zaista raznoliku zemlju prepunu iznenađenja na gotovo svakom koraku, alli odlučila sam, neću pisati o povijesti gradova niti biti vodič za što posjetiti u nekima od njih. Dovoljno informacija postoji na internetu kao i u info centrima za svakoga tko želi nešto naučiti o zemlji, koja je 90ih upala u moderni svijet poput bebe koja prvi puta progleda, niti o njezinim biserima i ljepotama. Ono što želim postići je prekinuti svaki vid predrasuda prema prekrasnom dijelu planete ne tako dalekom od naše Hrvatske.
Obzirom da živimo u Dubrovniku, krenuli smo ujutro oko 7:00 sati s namjerom da uhvatimo vrijeme koje ćemo provesti u Skadru. Skadar smo odabarali kao grad s kojim ćemo presjeći sate putovanja i odmoriti se prije nego nastavimo dalje. Iako mi je uvijek draža obala, ovaj put odlučili smo skratiti vožnju za nekih sat vremena te smo se uputili preko Trebinja pa dalje kroz Crnu goru preko Podgorice do granice sa Albanijom. Podgorica je udaljena otprilike 30 min od granice, a od Dubrovnika do glavnog grada Crne gore, trebalo nam je 2:30 sata.
Čim smo prešli granicu sa desne strane dominira Skadarsko jezero a sa lijeve ..pa, sve ono što Albaniju čini zanimljivom. Na svakom koraku postoje praonice auta ili po albanski lavazh koje je po mojem osobnom mišljenju u ovoj zemlji nešto poput osnovne higijene.
Počeli smo voziti cestom koja podsjeća na autocestu ili nešto što zamišljam da bi bile ceste u Americi. Dakle, ako ste mislili da ćete možda polomiti auto prolazeći Albanijom…pa, grdno se varate. Ceste su im predobre, široke i ustanovili smo da su Albanci podosta pristojni vozači u svojoj zemlji. Cijela se slika mijenja onoga trenutka kad uđete u gradove…e, tu već treba biti iskusni vozač jer albanci ne vole bas cestovna pravila i odlučuju voziti po načelu- čiji je veći. Medutim, ako vozite sporije nitko vam neće trubiti i lokalci će vas jednostavno izbjegavati.
Ono što je najzanimljivije na cesti, koja prolazi kroz gotovo cijelu zemlju, su svakojaka izdanja koja se mogu vidjeti skoro cijelim putem. E upravo je to ono što volim kod Albanije. Kontrast. Pored krava, konja, i obješenih-vezanih ponegdje puštenih purana tik do ceste, ponekih romskih straćara iznenada izviru ladanjske kuće…kad kažem ladanjske to i mislim. Ogromne vile. Ma nećete vidjeti samo vile kojih bi se posramio i Bill Gates, već dvorce, kineske hramove, austrougarske dvorce, renesansne, barokne, moderne…itd…megalomanski velike! Jos uvijek ne razumijem što su obiteljske rezidencije a što hoteli, moteli i restorani…a poznavajući Albaniju, vrlo vjerojatno da su zapravo sve to u jednom!
Ovo je jedno izdanje…
Ovo je drugo izdanje…itd…
Albanci grade. I obzirom da osim bunkera, Hoxa nista drugo nije ni gradio…imaju cijelu državu za kreativno igralište, koja se tako lijepo smjestila u ovom diijelu Europe, za ostvariti sve svoje maštarije…pa makar to bio i kineski hram.
Naime, zemlja je čudnovata. Sa lijeve strane će vas pratiti masivni planinski lanci koji sa nekim prkosom gledaju na nizine što se protežu ispod njih a koje vode sve do mora. Jasno vam je. Sve u jednom! Pogled na planine me podsjeća na put koji sam odradila vlakom u Švicarskoj, vozimo putem koji je neodoljivo sličan vožnji Panonskom nizinom a desno me boja neba podsjeća na moj omiljeni Mediteran i gotovo mogu namirisati more. Čarobno, zaista.
Iako Albanija nije za svakoga, sto zbog ekološke neosvještenosti što zbog puštenih pasa, i možda nećete dijeliti moje oduševljenje, vjerujte da nikoga ne ostavlja ravnodušnim. To potpisujem. I upravo zbog te činjenice..moja je sigurna hit destinacija i uvijek preporuka.
Preferiramo kampiranje kad putujemo, ali upravo zbog ekološke bombe Albanija nije odličan izbor za takvu vrstu putovanja.
Ulaz u Skadar, nakon dodatnih 2 sata od Podgorice, šokira na prvu. Sa divne ceste ulazimo u predgrađe koje dominira romskim naseljem. Nije to poput Shuto Orizari u Skopju poznatiji kao Šutka-najveći romski grad u Europi, već zaista daščare sklepane u blatu i svaki put kad ulazim u Skadar, taj prolaz je trenutak šutnje…ali upravo zato Albanija iznenađuje jer nedugo nakon romskog naselja ulazimo u centar grada obavijen skadarskim jezerom koji spaja moderno sa tradicionalnim. Obzirom da smo odlučili putovati u vrijeme slavlja Nove Godine…nismo mogli ne biti sarkastični i primjetiti da je advent u Skadru daleko ljepši i zabavniji od onoga u gradu gdje smo rođeni. Jednostavno je sladak grad pogotovo centar. E sad. Odlučili smo da nećemo brojati kune/eure/leke već ćemo se raspištoljiti pa smo tako bukirali hotel od 4 zvjezdice u samom centru grada gdje smo noćenje platili 58 eura za dvije osobe sa uključenim doručkom i korištenje spa objekata. Super! Sa Albanijom ipak treba biti mudriji i ako želite uštedjeti novac a niste backpack stil…onda je uvijek bolje platiti veću cijenu jer iako se moze naći smjestaj i za 15 ili 20 eura nekad može biti razočaravajuće za nekoga tko očekuje nešto više od kreveta i tuša. 30 eura noćenje sa doručkom za dvije osobe je sasvim pristojan smještaj u hotelu.
Nakon prijave odmah smo izašli u grad, uživali u svjetlima, adventskim kućicama i naravno u potrazi za hranom. Iako možete, gotovo posvuda, jesti bifteke, t-bone, sushi i sve ostale moderne okuse…vjerujte mi, želite jesti albansku tradicionalnu hranu! Ono što me oduševljava je bogatstvo povrća u svim oblicima i načinima pripreme…a tave dheu ili tave kosi da ni ne spominjem kao mesni izbor. Ma mogla bih godinama prebirati po njihovim menijima. Nakon što smo opet šokirali konobare količinom hrane koju smo pojeli, gdje je svako jelo otprilike koštalo 500 leka, što bi bilo samo 5 eura,bilo je vrijeme za još jednu djiratu i odmor.
Nakon doručka uputili smo se prema Draču, bez žurbe jer nam je potrebno samo 2:30 sata vožnje a ionako jedva čekamo vidjeti što su sve albanci izgradili u mjestima koje ćemo prolaziti. Moram napomenuti da samo 30 min vožnje od Skadra prema jugu ući ćete u grad Lezhe…mali gradić sa venecijanskom tvrđavom…sladak, mali i netko neupućen mogao bi ga i neprimjetiti ali Lezhe čuva trenutni najveći gastronomski hit u Albaniji – Mrizi i Zanave! Imala sam prilike prije par godina porazgovarati sa vlasnicima koji su me proveli po imanju i odmah mi je postalo jasno zašto su dobili Michelinovu zvjezdicu a nakon što sam probala 6-7 njihovih slijedova (za oskudnih 50 eura) pomislila sam da, ako postoji gastronomski raj…to je to! Priča o Mrizi i Zanave je nevjerojatna jednako kao i sami set up stolova i hrane. Ovdje ne dvojim ni najmanje! I najčangrizaviji posjetitelj… tu će uživati. Ne morate biti u društvu vlasnika da biste dobili vođenje po imanju i objašnjenje povijesti agroturističkog centra i na kraju naučili dio koji me je osobno fascinirao, a to je da je taj dio Lezhea, zapravo, malo…potpuno samoodrživo selo. Primjer agroturizma koji nisam uspjela pronaći u Hrvatskoj. Barem ne još uvijek.
Ako ste bili u Draču prije možda 5 godina kao moj partner i suputnik…ili poput mene prije nekih petnaestak godina…ništa što ste zapamtili o tom gradu nije točno. Drač se potpuno izgradio i još uvijek se gradi. Ciknula sam od uzbudenja kada smo slučajno pogriješili put prema hotelu i nastavili na rivu…ispred mene je niknula ulica koja podsjeća na šetnice Miami-a pored mora. Priznajem, nisam bila u tom američkom gradu…ali ono malo što ga znam preko filmova i serija…e pa skoro isto! Palme posvuda…pješcana plaza i sve vrvi od hotela i butiga. Ovaj put smo zaobišli Golem, Dračevo ljetno središte sa poznatom dugom pješčanom plažom i kontroverznim brojem bunkera na istoj..ipak je zima a Golem pripada ljetnom razdoblju. Odsjeli smo u najljepšem hotelu u gradu u najljepšoj i najpopularnijoj ulici u gradu! Dovoljno je reći da sam u hotel ušla sa vriskom…I love Albania!
Kad smo već kod jezika moram napomenuti da se sada već albanci koriste engleskim jezikom ali točno dovoljno…naprimjer, razumijet će što smo naručili ali će nam sve donijeti krivim redoslijedom, dakle samo osnovno. Ako želite pričati sa prolaznikom ili ući malo dublje u razgovor većina albanaca se još uvijek služi talijanskim jezikom. Sreća pričamo talijanski pa smo se uspjeli,više puta, uspješno izvuci iz nepoznatih ulica ili naselja kada navigacija zakaže.
Navigaciju morate koristiti. Iako se svakom godinom Albanija sve više modernizira i citirajući moju sestru, polako postaje trgovački centar istočne Europe, nisu si baš dali truda jasno prikazati znakove gradova na raskrižjima, tako da bez navigacije lako možete krenuti u potpuno krivome smjeru. Kažem navigacija je izuzetno važna iako nas je u par navrata odvela u jednosmjerne ulice, vrlo vjerojatno jer ne stigne popratiti prebrzo razvijanje gradova. Nema panike, albanci će vas brzo upozoriti i dati do znanja da se morate vratiti.
Epidamn hotel u Draču je za svaku preporuku. Boutique hotel u samome centru grada i obzirom da obozavamo imati spa opcije, naravno da zadovoljava sve uvjete. Nismo mogli pronaći zamjerku! Odsjeli smo četiri dana u „neoaustroguraskoj arhitekturi“, naime hotel je star samo 5 godina, priuštili si tretmane poput kraljeva, doručkovali u romantičnom Epidamn gardenu i sve to za samo 200 eura. Dračani su se pokazali kao samozatajni ali izuzetno ljubazni i ako ste dovoljno uporni da steknu vaše povjerenje, otvorit će se kako privatno tako i politički. Stekla sam dojam da se jako trude pokazati nam Albaniju koja nema apsolutno nikakve veze za stigmom koju je stekla u Europi i iako sam gotovo u svakoj rečenici objašnjavala koliko volim njihovu zemlju, mislim da nisam bila dovoljno uvjerljiva. Kao hrvatica koja putuje dugi niz godina jako dobro znam što znači nositi se sa stigmom zemlje. Ponekad ne biti prihvaćen ili čak dobiti upute kako koristiti toalet, jer po mišljenju nekih, Hrvatska se nalazi na mapi svijeta negdje u zaleđu Ukrajine sa plemenskom tradicijom(!?) nisam mogla a ne osjetiti veliko razumijevanje prema našim sugovornicima.
Posvuda znakovi Merry Christmas, svjetla, blještavilo..a bijele džamije se izdižu nekako u poštovanju zaokružujući cijeli albanski mentalitet. Ovdje religije zaista žive u miru.
Nova godina se najbolje slavi u gradu Korce, Tirani i Skadru, ali mi smo odabrali Drač upravo kao centar iz kojega ćemo skakati u jednodnevne izlete. Tirana je na samo pola sata udaljenosti, Kruje 1 sat a predivni Berat, grad tisuću prozora i grad koji me je nadahnuo za pisanje ovog bloga je na udaljenosti od 1:30 sata. Od Berata ste samo sat i 40 min udaljenosti od europskih Bahama Sarande koju smo ostavli za ljetnu djiratu.
Zanimljivo, u Draču nema javnog dočeka Nove godine. Za razliku od ostalih gradova, ovdje se slavi tradicionalno. Kako su nam objasnili, za doček su svi sa najmilijima, tako da se restorani i skoro cijeli grad većinom zatvaraju oko 20:00 sati i ponovno se sve otvara točno u 00:00. Uz pratnju vatrometa, poput neke dijametralne darkerske pepeljuge, kada odzvoni ponoć, mladi izlaze na ulice i party počinje!
Vožnja do Berata je ljepša i jako podsjeća na vožnju neretvanskom nizinom…sve je nekako ljepše južnije. Kažem s ponosom..i mi dolazimo sa juga svoje zemlje iako zasigurno smatram da je cijela Hrvatska i svaki njezin dio prelijep, kod Albanije je ipak ta razlika znatno bitnija. Ceste su možda malo lošije, ali ništa gore od nekih naših gradova ali zato je stil zemlje drugačiji…naprosto odiše nekom suptilinijom vibracijom.
Ako ste mislili da će vam registracija auta predstavljati problem, opet biste bili u krivu. Hrvati su općenito dobrodošli u Albaniji a ne smijemo ni zaboraviti da većina države živi posvuda u europskim gradovima pa je prepuno stranih tablica i realno nitko nije siguran odakle tko dolazi. Usuditi ću se primjetiti da postoji vjerojatnost gdje srpske registarske tablice nisu baš dobar izbor za vožnju Albanijom obzirom na političko stanje Kosova ali smo se osjećali toliko sigurno da bi mi bilo teško zamisliti incident i u tom slučaju.
Iako smo igrali podosta unosnu igru „tko prvi pronađe hrvatsku tablicu“, nismo bili te sreće. Hrvati ne putuju toliko često u Albaniju. Premda je par iz Makarske slučajno sjeo točno stol do nas pa smo imali prilike proćakulati na svom jeziku, hrvatski se ne čuje uopće. Često se mogu sresti automobili crnogorskih tablica između mora svicarskih, talijanskih, nizozemskih, njemačkih…
Kada sam prvi puta posjetila Albaniju imala sam napad zvučne bombe, ljudi su trubili kao ludi i trebalo mi je vremena da shvatim da albanci komuniciraju trubama u prometu. Danas, rijetko tko će trubiti osim ako nije potrebno ali su ipak ostavili neuobičajenu signalizaciju. Obzirom da im glavna cesta pretezno ima dvije trake, kada vozite po mraku, nemojte se iznenaditi ako vam konstantno blicaju duga svjetla u retrovizoru. To je signal da auto pretiče sa lijeve strane i upozorenje svima da ostanu u svojoj traci. Obzirom da nisam još vozač pa ne mogu tvrditi sa sigurnošću, odlučila sam da takav vid signalizacije smatram upravo zgodnim i jako korisnim.
Djevojke, pripremite se. Ako ste nekim slučajem zamišljali žene albanije poput bakica sa sarenim marama na glavama, grdno se varate. Albanke su jako lijepe, onako , mediteransko egzotične..ponosne i većinom prate najnovije trendove u svijetu mode. Kroz cijelo naše putovanje, nismo vidjeli niti jednu ženu koja pokriva dio glave.
Berat je grad koji će vas iznenaditi. Grad tvrđava pa onda stari centar u modernijem dijelu grada kroz kojeg protječe rijeka Osum, ostavit će vas bez daha. Pogled na grad, dok sam trpala u sebe nadnaravno ukusne albanske sireve, odlutao je na planinu Tomorr prekrivenu snijegom i jednostavno me preplavio osjećaj sreće i strahopoštovanja.
Kako sam rekla na početku, neću pisati o gradovima niti povijesti..iako bi se o samo Beratu mogla knjiga napisati, ipak ću dati par upozorenja. Ako budete željeli posjetiti ovaj veličanstveni grad pripremite se za hiking. Dakle, dobra i adekvatna obuća. Ako imate poteškoća u hodanju, nažalost, ograničeni ste šetanjem isključivo modernijeg dijela grada a ono najljepše će vam izmaći, jer Berat je grad ulegnut u brdo i šarolike, uske kamene uličice koje vas vode starim centrom na nesreću su podosta strme i bile su izazov čak i za nas.
Vratili smo se u Drač pomalo umorni ali prepuni oduševljenja i utjecaja koji je na nas ostavio Berat. Putem smo se još malo smijali albanskim izvedbama gradnje i nisam mogla a da ne pomislim kako sam platila puno više novaca za svoj posjet Indiji, koji je bio kultorološki šokantan i jednako iznenađujuć upravo poput Albanije. Ne želim uspoređivati dvije države ali želim reći da ako tražite nešto drugačije…ne morate putovati tako daleko.
Sljedeći grad koji smo odabrali za ručak su Kruje. Grad na planini čiji centar neodoljivo podsjeća na Mostar. Sa vrha grada pruža se predivni pogled na Tiranu i albanske nizine. Opet su nam nepca slavila nevjerojatne ukuse…opet nam je konobar savjetovao da smo naručili previše… i iako smo jako cijenili poštenje i iskrenost ugostitelja, jednostavno smo odgovorili – znate, mi smo Hrvati. I polizali pjate.
Bilo je vrijeme povratka kući i opet smo odlučili prenoćiti u Skadru da prekratimo vožnju. Dok sam šetala gradom i obavljala shoping u svojem omiljenom prebiranju robe u improviziranim butigama/buvljacima koje nude sve poznate marke po niskim cijenama, otkrila sam da albanci primaju sve valute..tako sam, u nedostatku leka, plaćala i u eurima i dolarima. Pao je i šal Luois Vuitton…i kladim se da bi i sam dizajner bio ponosan na kvalitetu replike. Koga briga…kad je bal neka bude albanski.
Nakon doručka spremili smo se za zadnju dionicu do Dubrovnika i iskreno moram priznati da mi je bilo žao što odlazim. Dok smo izlazili iz Skadra pogled mi je pao na planine albanskog dijela Prokletija koje nazivaju albanskim alpama te ih često uspoređuju sa onima u Švicarskoj i Theth koje već duže vrijeme želim posjetiti.
Dala sam svoj posljednji pozdrav, za sada.
Theth…do sljedećeg puta!
M. Švaljek