Jednostavno volim putovati. To je oduvijek bilo dio mene. Nema ništa uzbudljivije od ruksaka na leđima, mirisa ceste i novih prostora. Ipak, moj stil života se promijenio naglavačke sa dolaskom jedne male čupave nevere koja me zove mama. Energija trogodišnjeg djeteta usporediva je sa nuklearnom, a hvatajući dah izmedu trčanja i blokiranja kritičnih padova, pomislila sam da je mozda vrijeme da tu akceleraciju svoje male curice usmjerim na istraživanje novih gradova i zemalja. Zašto ne bih spojila majčinstvo sa svojim alternativnim načinom života? Naposljetku, i moji roditelji su na mene prenijeli strast otkrivanja u ljepotama putovanja. No, kao posve nova mama, ubrzo sam shvatila da je, dosad jednostavna jednazdba postala puno kompliciranija.
Dakle…kako putovati sa djetetom!?
Ili bolje rečeno, kako djetetu napraviti putovanje posebnim.
Partner i ja smo odlučili da je za prvi put sasvim dovoljno zgodno mjesto u blizini doma na otprilike 2h voznje autom. Naravno da smo se odlučili za Pelješac, obzirom da živimo u Dubrovniku. Naš, drugi po veličini, poluotok prepun predivnih skrivenih plaža, gurmanske kuhinje, još boljeg vina i skoro pa neistraženih dijelova prirode, doslovno nas je zvao da ga posjetimo u našem avanturističnom trojcu. Kada se radi o Pelješcu, vjerujte mi…nema ništa bolje od kampiranja.
Dugi niz godina vjerno se vraćam Pelješcu. Postoji zaista nešto čarobno u poljima vinograda, otkrivanju tragova Ilira kroz negostoljubive puteve okolnih planina, vjetru koji te tjera da letiš i pjesmi čagljeva kao uspavanke za laku noć.
Volim i surfati pa je logično Viganj, kao jedna od najjačih destinacija za windsurf, oduvijek bio moj prvi i zadnji izbor kada se radilo o Pelješcu. Prvi posjet Vignju sam ostvarila sa 15 godina, sa roditeljima koji su ga izabrali za svoju kamp destinaciju. I tako je počela ljubav…
Ipak, odlučili smo ovaj put biti malo pažljiviji pri odabiru mjesta jer smo imali trogodišnju suputnicu koju nismo željeli dodatno stresirati maestralom i gužvom…pa smo, nakon podužeg razmišljanja, ipak odabrali Dubu Pelješku upravo radi mira i predivnih tirkiznih plaža.
Odabrali smo kamp Luka i već na prvi pogled znali smo da nismo pogriješili.
Naravno, put od cca 2 sata je sa našom malom istraživačicom trajao barem sat duže ali obzirom da smo željeli da joj putovanje ostane primamljivo, nije nam bio problem stajati, igrati se i trčati a posebno smo pripremili tablet nakačen na prednje sjedalo, tako da naša putnica moze uzivati u crtićima koji su joj doma strogo limitirani i naravno….slatkišima!
Kamp Luka idealan je za sve putnike željne odmora, kako solo tako i obiteljski. Posvuda mir, prava hladovina borova i jutarnji poziv za freški kruh i ribu! Moram naglasiti da smo bukirali 10 dana pri kraju kolovoza tako da smo zadnjih pet dana uživali u kampu i plaži kao jedini gosti! Već prvi dan smo se zbližili sa familijom iz Zagreba i njihovom trogodišnjakinjom i sedmogodišnjim dječakom a kroz sljedeća dva i sa poljacima, talijanima…kupovina ribe i dogovor fešte je bio neizbježan! Opskrbili smo se pravim pelješkim vinom pa se zaorila i pjesma ali ne do kasno u noć. Ipak je to miran kamp.
Naša nova kamperica uživala je u šatoru, igranju u prirodi, brčkanju u moru na praznoj plaži i gledanju zvijezda koje na Pelješcu sjaje u punom broju!
Sreća je ipak u jednostavnosti.
Sljedeće putovanje dogovorili smo zimi i suočili se sa novim izazovima. Destinacije su Slovenija i Italija, dakle, Ljubljana i Venecija. Gradovi ,za koje moram priznati, idealni kako za odrasle tako i za djecu. Iako sam nebrojeno puta posjetila oba grada, bila sam neopisivo uzbuđena jer sada putujem sa svojom malom čupavicom.
Tablet, slatkiši…neizostavan dio kada se putuje. No ovaj put smo ponijeli i dekice, set za bojanje, slikovnice te dodatni krevet na napuhavanje. Hoteli su nudili treći krevet, no obzirom na visinu treće putnice nismo željeli riskirati noćne padove, a krevet unaprijed nismo mogli vidjeti. As iz rukava povukli smo dosjetkom dječjih kolica. Iako ih doma ne koristimo nikad, pomisao na umor kakav osjete i odrasli nakon istraživanja i otkrivanja ulica i trgova, natjerala nas je da putovanje pogledamo iz drugog kuta. Moram priznati…Jackpot! Nasa mala istraživačica bi nakon trčanja i hodanja kroz ljubljanske i venecijanske uličice, s pravim guštom sjela u kolica i u tišini, radoznalo, promatrala taj novi svijet oko sebe.
Ah..tišina!
U Ljubljani, nakon posjeta jezeru Bled i posve otkačenom iskustvu grudanja i naravno pada ravno u blato, dok je iza nas ponosno stajao Bledski dvorac, najstariji u Sloveniji ( ništa zato, računamo na padove pa se u ruksaku uvijek nađe presvlaka ) čupavica se nakon obilnog obroka i slastica, uvalila u kolica te zaspala tijekom šetnje uz rijeku Ljubljanicu. Topla dekica, povučena tendica preko gornjeg dijela kolica, vatrica na vanjskoj taraci kafića i mama i tata koji uživaju u ispunjenom danu i časi vina.
Kolica su pun pogodak!
Uživali smo u hrani u slovenskim hišama, gibanicama, magičnom jezeru Bled i njegovom malom otočiću koji čuva crkvu Marijina uznesenja, 99 skalina te zvono koje ispunjava želje. Mi smo imali samo jednu!
Venecija u Studenom je naprosto očaravajuća.
Mama, a gdje idemo sad? Pita moja mala putnica.
Idemo u grad za koji kažu da je ljepši od tvog…hoćemo li provjeriti?
Idemo!..parapapa parapapa zapjevala je u svom ritualu i za dva i po sata već smo bili pred vratima hotela. Bukirali smo u Venecija Mestre najviše zbog problematičnog i preskupog parkinga u centru grada, a obzirom da poznajem Veneciju znam da je dovoljno samo 10 min vožnje sa javnim prijevozom koji je rijetko gužvovit pogotovo zimi. Hotel od 3 zvijezdice potpuno solidno uređen sa dodatnim krevetićem (tako da nam naš nije ni trebao) platili smo 180 eura za dva dana sa doručkom. Čim smo obavili check in bacili smo se na istraživanje Venecije, gubili se njezinim ulicama i uživali u činjenici da se uvijek izgubimo bez obzira koliko puta je posjetili. Osobno, to mi je poseban čar i naprosto se volim samo stvoriti ispred kuće ili crkve koja mi oduzima dah. Jednostavno, gdje god da se pogleda, čovjeku se nahrani duša od tolike arhitektonske ljepote.
Restorani u centru nude hranu nekad i jeftiniju nego doma u Dubrovniku, cijene su tu negdje ali se uvijek mogu prigristi ciccheti sluzeni u bacaro iliti izvrsni zalogajčići u obliku sendviča, morskih zalogaja, nekad i pure pripremljene na venecijanski ili izvrsni Ferrini koji služi pizze u predivnom drvenom ambijentu sa mirisom nostalgije i pogledom na usku ulicu obasjanu sad već adventskim sjajem.
Na pitanje da li je Venecija ljepša od našega Grada, dobila sam jedno veliko frktavo “Ne” od naše čupavice…ali voznja gondolom umanjila je dišpet barem na uru vremena. Gledala sam u njene širom otvorene oči kada smo sa gondolom uplovili u Canal Grande, takozvanu glavnu ulicu u gradu. Na pokušaj objašnjenja da Venecijom ne voze auti već samo barke, dobila sam drugi frk..ali oči su joj neumorno zvjerkale na sve strane! Zaista prekrasan prizor.
Partner i ja smo toliko uživali u njezinom istraživanju da smo izludili sve turiste oko sebe slikavajući i snimajući. Naprosto joj stoji Venecija.
Palo nam je na pamet da bi joj zanimljivo bilo gledati kako se radi venecijansko staklo pa smo nakon posjeta Duoma na trgu sv. Marka kupili karte za otok Murano. 9 eura u jednom smjeru za svo troje sa barkom-autobusom, javnim prijevozom. Vožnja je trajala oko 20 min iz jednostavnog razloga. Kao i obični javni prijevoz i barka-autobus staje na sve stanice pa smo tako prošli i školu i bolnicu i naposljetku stigli na Murano.
Otok je Venecija u malom prepuna butiga od stakla, raznih figurica nakita i ukrasa. Naprosto, cijeli otok sjaji od stakla.
Odmah smo krenuli u potragu za prezentacijom. Nije bilo lako izabrati obzirom da gotovo svatko na otoku želi pokazati staklarsko umijeće..no, između svih butiga, privukla nas je prekrasna klasična glazba. Krenuli smo u smjeru muzike i naišli na čaroban muzej koji zagušljivim svjetlom i širokim drvenim prostorom na dva kata zove da se uđe pa makar i ne isprezentirali ništa. Prostor sam po sebi odiše nekom tajanstvenom toplinom i elegancijom. To je bilo to. Uzeli smo obične karte iako postoje opcije za prezentaciju i vino i platili smo 20 eura za nas troje. Sjeli smo i počeli uživati u predstavi. Naša mala čupavica se potpuno zabavila pogadajući sto će nastati iz stakla..patkica ili labud, a posebno je bila oduševljena puhanjem stakla u veeeeeeliki balon!
Još smo malo trčali i hvatali se po Veneciji pri povratku kada se umorila i sjela u kolica. Uživala je u svom crtiću dok su mama i tata opet imali priliku upijati ljepotu grada i naravno ispijati vino u jednoj od calla s pogledom. I to kakvim!
Kada smo stigli u hotel i najavili put doma, dobila sam neprocijenjiv kompliment od svoje male putnice….Dobra igra mama!
Jedva čekam našu sljedeću avanturu!